Dobro jutro, tugo. Laku noć, živote...
„Dobro jutro, tugo“, govorio sam u prazno probudivši se i dižući se u sjedeći položaj.
- „Dobro jutro“, netko mi odgovara nijemim glasom i čnom tišinom.
Ne osvrćući se gledam tko je prisutan tu u sobi u kojoj sam do nedavno kao spavao, ali nikoga ne vidim. A opet... Tebe kao da vidim, tugo moje tuge.
- Kako si? Gdje si bila, šta si radila?
- Dobro sam, bila sam tu kraj tebe dok si kao spavao gledala te kako sanjaš svoju nesuđenu ljubav i smijala sam se. Smijala sam se od dragosti. Zato jer si tužan. A... Kako si ti?
- Nisam dobro, tužno sam tužan, tugo. Šta mi radiš? Zašto mi oduzimaš i zadnje dijeliće snage da nastavim dalje? Sa njom ili bez nje. Zašto se raduješ mojoj mizeriji? Zašto mi se smiješ, ti, kurvo bez lica?
- Smijem se tvojoj neuspješnoj borbi za ljubav, smijem se tvojim beskorisnim pothvatima i riječima koje ne znače ništa onoj koja tebi sve znači. Kako si samo očajan...
- Jesam! Očajan sam! Pa šta?! Šta hoćeš od mene?! Bježi! Idi traži nekog drugog da se hraniš njegovim porazima i propalim usudima.
- Neću, ti me posve dobro hraniš. Tvoja tuga je velika koliko i tvoja ljubav, a tvoja suza teška koliko svi smrtni grijesi, zbog tebe opstajem.
- Tugo, koliko god te mrzim, toliko nju ja volim. Pa onda, tugo, mene nije više. A sa mnom, ni tebe neće biti. A kraj nje... se netko drugi budi. Što naš je kraj nečiji je drugi početak. Laku noć, živote. Nema meni s tobom blažene ljepote. Tražit ću je u miru vječnom.